Job 14 Cross References - Croatian

¹ Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. ² K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'. ³ Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? ⁴ Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! ⁵ Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, ⁶ skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. ⁷ TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. ⁸ Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, ⁹ oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. ¹⁰ Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? ¹¹ Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', ¹² al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. ¹³ O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, ¹⁴ - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. ¹⁵ Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. ¹⁶ A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, ¹⁷ u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. ¹⁸ Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, ¹⁹ k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. ²⁰ Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. ²¹ Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. ²² On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."

⁹ Jakov odgovori faraonu: "Godina moga lutalačkog življenja ima stotina i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života; ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca."

⁷ nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.

¹ Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?

⁶ Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

²⁵ Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

¹⁴ Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?

⁴ Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude?

⁵ "Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.

⁵ Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.

¹⁷ Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja.

²³ Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

¹¹ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

¹⁵ Pridošlice smo pred tobom, naseljenici kao svi naši očevi; naši dani na zemlji prolaze kao sjena i nema nade.

⁹ Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.

²⁵ Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' ²⁶ K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

⁵ Razgoniš ih k'o jutarnji san, kao trava su što se zeleni: ⁶ jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer - već se suši i vene. ⁷ Zaista, izjeda nas tvoja srdžba i zbunjuje ljutina tvoja. ⁸ Naše si grijehe stavio pred svoje oči, naše potajne grijehe na svjetlost lica svojega. ⁹ Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje.

⁷ Bezuman čovjek ne spoznaje, luđak ne shvaća.

¹² i oko mi s visoka gleda dušmane i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.

¹¹ zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio.

¹⁵ Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi; ¹⁶ jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.

⁴ Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju.

¹³ Ali opak čovjek neće biti sretan i neće produljivati svoje dane ni kao sjena jer se ne boji Boga.

⁶ Glas nalaže: "Viči!" Odgovorih: "Što da vičem?" - "Svako je tijelo k'o trava, k'o cvijet poljski sva mu dražest. ⁷ Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe. Doista, narod je trava. ⁸ Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka."

¹⁰ a bogataš svojim poniženjem. Ta proći će kao cvijet trave: ¹¹ sunce ogranu žarko te usahnu trava i cvijet njezin uvenu; dražest mu lica propade. Tako će i bogataš na stazama svojim usahnuti.

¹⁴ a ne znate što će sutra biti. Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane!

²⁴ Doista, svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet,

¹⁷ Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao ¹⁸ i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

¹⁹ Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? ²⁰ Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

³² Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

²⁵ Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu?

²⁷ koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

⁴ Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti -

² Ne idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan pred tobom!

³ Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ?

¹⁹ A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom.

³ Kad je Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Šet.

⁴ Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude? ⁵ Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste. ⁶ Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?

⁵ Razgoniš ih k'o jutarnji san, kao trava su što se zeleni:

³⁵ Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.

⁶ Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.

¹² Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...

⁸ Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. ⁹ A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.

³ Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.

¹⁰ U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.

¹⁴ - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

²¹ TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci?

¹³ Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti. ¹⁴ Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

⁴ U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom:

⁹ Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.

²⁹ Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.

³⁵

²⁶ A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj;

³⁰ Iste te noći kaldejski kralj Baltazar bi ubijen.

²⁴ "Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.

³⁶ Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši - jer ono što je određeno, to će se ispuniti.

²⁰ Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?'

²⁶ Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova

²⁷ I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud,

¹⁸ i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja.

⁷ I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti:

¹ Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? ² Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

¹⁶ Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

¹⁹ Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

²⁰ Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

¹³ Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji. [ (Psalms 39:14) Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem! ]

¹ "Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. ² Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. ³ Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni ⁴ pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.' ⁵ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. ⁶ A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: 'Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?' ⁷ Kažu mu: 'Jer nas nitko ne najmi.' Reče im: 'Idite i vi u vinograd.'" ⁸ "Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.'

¹⁰ Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.

¹ Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit' iz njegova korijena.

⁶ Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, razgranit' se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti.

¹⁵ Ovo je sanja što je vidjeh ja, kralj Nabukodonozor. A ti, Baltazare, reci mi njezino značenje, jer mi nijedan od mudraca moga kraljevstva to ne može reći; ti možeš, jer u tebi je duh Boga Svetoga."

²³ A što se reklo 'Ostavite panj i korijenje stabla' - tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast. ²⁴ Zato, kralju, neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća." ²⁵ Sve se to dogodi kralju Nabukodonozoru.

¹⁹ Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.

²⁴ Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

³⁶ Bezumniče! Što siješ, ne oživljuje ako ne umre.

³ 'Ovako govori Jahve Gospod: Velik orao, velikih krila, duga perja, gusta, šarena paperja, doletje na Libanon i zgrabi cedrov vrh; ⁴ odlomi mu najvišu grančicu, odnese je u zemlju trgovaca i spusti je u grad prodavača. ⁵ Onda uze izdanak iz zemlje, u plodnu ga njivu posadi, kraj obilnih voda stavi, kao vrbu usadi. ⁶ Izdanak proklija, bujan izbi čokot, onizak izraste, mladice mu k orlu segnuše, a pod njim mu žilje bješe; u bujan se razvi čokot, potjera izdanke, mladice razgrana. ⁷ Bijaše i drugi orao, velik i velikih krila, gusta perja. I gle, čokot k njemu žilje pruži, k njemu upravi grančice svoje da ga natapa bolje od tla u koje bi zasađen. ⁸ Na plodnoj njivi, kraj obilnih voda, bješe zasađen: mogao je tjerat' mladice, uroditi rodom, k'o veličanstveni trs izrasti.' ⁹ Reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Hoće l' uspijevati? Neće l' mu orao sve žilje izguliti? Neće l' mu sve plodove potrgati? Neće l' mu sve mladice, čim izbiju, sasušiti? Da, i bez snažne mišice, i bez mnoštva naroda, iščupat će ga iz korijena! ¹⁰ Gle, zasađen je! Hoće l' uspijevati? Čim ga takne istočnjak, neće l' sav usahnuti? Da, na lijehama iz kojih niče uvenut će.'"

²² Ovako govori Jahve Gospod: 'S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit' je na gori visokoj, najvišoj. ²³ Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi. ²⁴ I sve će poljsko drveće znati da ja sam Jahve koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Jahve, rekoh i učinit ću!'"

¹⁰ Mati tvoja bješe kao loza pokraj vode zasađena, rodna i granata od obilja vode!

¹⁷ Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ¹⁸ ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi - ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. ¹⁹ Reći ćeš na to: grane su odlomljene da se ja pricijepim. ²⁰ Dobro! Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! ²¹ Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. ²² Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen. ²³ A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi. ²⁴ Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo narav pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu!

³³ Kad je Jakov tako naputio svoje sinove, povuče noge natrag na postelju te izdahnu - pridruži se svojim precima.

¹¹ Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?

⁷ Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće! ⁸ Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. ⁹ Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. ¹⁰ Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

¹⁸ Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

²⁰ A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."

¹² al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

¹³ A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. ¹⁴ Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' ¹⁵ Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? ¹⁶ Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

²⁶ A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

³² Opaki propada zbog vlastite pakosti, a pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.

⁵⁰ A Isus opet povika iz glasa i ispusti duh.

²² "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. ²³ Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara

¹⁰ Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu. Oni mladići uđu, nađu je mrtvu, iznesu je i pokopaju uz muža.

¹⁵ Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito. ¹⁶ Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao; ¹⁷ al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. ¹⁸ Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.

⁵ Nestat će vode iz mora, presahnut će i presušiti Rijeka,

¹⁸ Zašto je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?

¹³ U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao

²¹ Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."

²¹ prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, ²² u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

²⁵ Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. ²⁶ A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. ²⁷ Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

²³ Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

²⁶ U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.

¹⁹ Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. ²⁰ I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. ²¹ Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?

⁵ Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama.

⁶ K nebu oči podignite, na zemlju dolje pogledajte. K'o dim će se rasplinut' nebesa, zemlja će se k'o haljina istrošit', kao komarci nestat će joj žitelji. Ali će spasenje moje trajati dovijeka, i pravdi mojoj neće biti kraja.

¹⁷ Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti.

²² "Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jahvina - "tako će vam ime i potomstvo trajati.

² Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.

³⁵ Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti."

¹¹ To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." ¹² Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." ¹³ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu.

²¹ Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka."

²⁰ stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi.

¹⁴ Zato veli: "Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist."

¹⁴ Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. ¹⁵ Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.

⁷ A sadašnja nebesa i zemlja istom su riječju pohranjena za oganj i čuvaju se za Dan suda i propasti bezbožnih ljudi.

¹⁰ Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. ¹¹ Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti ¹² iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. ¹³ Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.

¹¹ I vidjeh veliko bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe.

¹ I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer - prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema.

¹ Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.

¹⁷ Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. ¹⁸ Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. ¹⁹ Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.

⁴ Sjeti me se, Jahve, po dobroti prema svome puku, pohodi me spasenjem svojim

¹ Reći ćeš u dan onaj: Hvalim te, Jahve, razgnjevi se ti na mene, ali se odvratio gnjev tvoj i ti me utješi!

²⁰ Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe. ²¹ Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.

¹ Pravednik gine, i nitko ne mari. Uklanjaju ljude pobožne, i nitko ne shvaća. Da, zbog zla uklonjen je pravednik ² da bi ušao u mir. Tko god je pravim putem hodio počiva na svom ležaju.

³² "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac."

⁴² Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje."

⁷ On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.

³¹ jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih."

¹⁵ On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.

⁵ Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

²⁵ Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. ²⁶ A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

¹⁶ Poslije toga Job doživje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života.

¹⁴ U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek' bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!

¹ Zborovođi. Psalam. Davidov. ² Uzdah se u Jahvu uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.

²⁵ Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. ²⁶ Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!

¹ I spusti se na me ruka Jahvina i Jahve me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. ² Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo i bijahu sasvim suhe! ³ Reče mi: "Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?" Ja odgovorih: "Jahve Gospode, to samo ti znaš!" ⁴ Tad mi reče: "Prorokuj ovim kostima i reci im: 'O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!' ⁵ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: 'Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! ⁶ Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete - i znat ćete da sam ja Jahve!'" ⁷ I ja stadoh prorokovati kao što mi bješe zapovjeđeno. I dok sam prorokovao, nastade šuškanje i pomicanje i kosti se stadoše pribirati. ⁸ Pogledah, i gle, po njima narasle žile i meso; kožom se presvukoše, ali duha još ne bijaše u njima. ⁹ I reče mi: "Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!'" ¹⁰ I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge - vojska vrlo, vrlo velika. ¹¹ Reče mi: "Sine čovječji, te kosti - to je sav dom Izraelov. Evo, oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!' ¹² Zato prorokuj i reci im. 'Ovako govori Jahve Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! ¹³ I znat ćete da sam ja Jahve kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! ¹⁴ I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve govorim i činim' - riječ je Jahve Gospoda."

²⁹ Odgovori im Isus: "U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. ³⁰ Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu. ³¹ A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: ³² Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih!"

²⁸ Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. ²⁹ I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.

⁸ Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?"

⁴² Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; ⁴³ sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; ⁴⁴ sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno. Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno.

⁵¹ Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. ⁵² Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti.

²¹ snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.

¹⁴ Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. ¹⁵ Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. ¹⁶ Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,

⁷ Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. ⁸ Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!

¹³ More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje: i svaki bi suđen po djelima svojim.

³ TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

⁸ Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

²² Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

⁴ On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu: ⁵ "Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!"

⁸ Jahve, što ja počeh, ti dovrši! Jahve, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

¹⁷ a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.

¹⁹ Stoga oni koji po volji Božjoj trpe, neka dobrim djelima povjere duše svoje vjernom Stvoritelju.

²⁸ I sada, dječice, ostanite u njemu da budemo puni pouzdanja kad se pojavi te se ne postidimo pred njim o njegovu dolasku.

⁶ Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

¹⁴ da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

⁴ Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?

¹¹ Noge je moje u klade metnuo, nad svakim mojim on pazi korakom.'

²¹ Jer, on nadzire pute čovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom.

⁶ Od jutra do večeri obružuju me, svi naumi njihovi meni su na zlo.

¹ Zborovođi. Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ² ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. ³ Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. ⁴ Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.

²¹ Jer pred Jahvinim su očima čovjekovi putovi i on motri sve njegove staze.

¹⁹ Velik si u svojim naumima, silan u svojim djelima! Oči tvoje bde nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih!

³⁴ Al' nije li on u mene poput dragulja, zapečaćen u mojim riznicama?

¹⁹ Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti!

¹² Dobro se čuva bezakonje Efrajimovo, grijeh je njegov dobro pohranjen.

⁴ O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

²⁵ Rekoh: "Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. ²⁶ U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.

¹² Tko je šakom izmjerio more i nebesa premjerio pedljem? Tko je mjericom izmjerio zemlju i planine na mjerila, a tezuljom bregove?

¹⁵ Gle, činim te mlatilom oštrim, novim, dvostrukih zubaca; mlatit ćeš i satirati brda, u prah ćeš pretvoriti bregove. ¹⁶ Vijat ćeš ih, vjetar će ih odnijeti, vihor će ih raspršiti. A ti ćeš kliktati u Jahvi, dičit ćeš se Svecem Izraelovim.

¹⁰ Nek' se pokrenu planine i potresu brijezi, al' se ljubav moja neće odmać' od tebe, nit' će se pokolebati moj Savez mira," kaže Jahve koji ti se smilovao.

¹ kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha!

²⁴ Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali.

⁵¹ I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše,

¹⁴ Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta.

⁸ Drugi anđeo zatrubi. I nešto kao gora velika, ognjem zapaljena, bačeno bi u more. I trećina se mora pretvori u krv

¹⁷ Ja ću, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti.

²¹ Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. ²² Sve što u svojim nosnicama imaše dah života - sve što bijaše na kopnu - izgibe. ²³ Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji.

⁸ Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

⁶ Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova. Večer donese suze, a jutro klicanje. ⁷ U svojoj sreći rekoh: "Neću se pokolebati nikada!"

¹¹ Reče mi: "Sine čovječji, te kosti - to je sav dom Izraelov. Evo, oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!'

¹⁹ Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' ²⁰ Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?'

¹² A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi.

⁸ Vjetar nitko ne može svladati, niti gospodariti nad danom smrtnim, niti ima odgode u ratu; niti opačina izbavlja onoga koji je čini.

⁸ Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo.

²⁰ Kako je bila na samrti, rekoše joj žene koje stajahu oko nje: "Budi bez brige jer si rodila sina!" Ali ona ne odgovori niti obrati misli na to.

⁶ Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.

¹⁸ Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio i što sad ostavljam svome nasljedniku. ¹⁹ Tko zna hoće li on biti mudar ili lud? Pa ipak on će biti gospodar sve moje muke u koju uložih sav svoj napor i mudrost pod suncem. I to je ispraznost.

⁵ Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih.

⁷ 'A od sinova koji poteku od tebe, koji ti se rode, neke će uzeti da budu uškopljeni dvorani babilonskoga kralja.'" ⁸ Ezekija odgovori Izaiji: "Povoljna je riječ koju ti je Jahve objavio." A mislio je: "Bit će barem mira i sigurnosti za moga života."

¹⁶ jer Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne spominje nas se Izrael; Jahve, ti si naš Otac, Otkupitelj naš - ime ti je oduvijek.

²⁰ Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.

²² Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?

¹⁹ Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka, ²⁰ kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj; ²¹ kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele,

²³ Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara ²⁴ pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.'