Job 3 Cross References - Croatian

¹ Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; ² poče svoju besjedu i reče: ³ "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!' ⁴ U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! ⁵ Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! ⁶ O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci! ⁷ A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! ⁸ Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri! ⁹ Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! ¹⁰ Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju! ¹¹ Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe? ¹² Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? ¹³ U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao ¹⁴ s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, ¹⁵ ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. ¹⁶ Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje. ¹⁷ Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. ¹⁸ Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. ¹⁹ Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. ²⁰ Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše ²¹ koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? ²² Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. ²³ Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio? ²⁴ Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici. ²⁵ Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. ²⁶ Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."

¹¹ Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!"

²² Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

⁵ Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"

⁹ Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!" ¹⁰ Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.

³ "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'

¹⁶ Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."

² Odlučio sam: "Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik." ³ Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča.

³³ jer mu duh već ogorčiše, nesmotrenu riječ izusti.

¹⁴ Proklet bio dan kad se rodih, dan kad me rodi majka moja ne bio blagoslovljen! ¹⁵ Proklet bio čovjek koji ocu mom dojavi: "Rodio ti se sin, muškić!" i time mi oca obradova.

¹⁴ A ona petorica što bijahu išla izviđati zemlju rekoše svojoj braći: "Znate li da u ovim kućama imaju efod, terafe i ljeveni idol? Sada pazite što ćete raditi."

¹⁸ Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, ¹⁹ bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

¹⁰ Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju.

¹⁴ Proklet bio dan kad se rodih, dan kad me rodi majka moja ne bio blagoslovljen! ¹⁵ Proklet bio čovjek koji ocu mom dojavi: "Rodio ti se sin, muškić!" i time mi oca obradova. ¹⁶ Tom čovjeku bilo kao gradovima što ih Jahve nemilice razvali; već u cik zore čuo zapomaganje i poklike bojne u podne, ¹⁷ jer me ne pogubi u majčinoj utrobi da bi majka bila moj grob, da bi joj utroba dovijeka ostala trudna! ¹⁸ O, zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju i u sramoti da dokončam dane!

²² Mojsije pruži ruku prema nebu i spusti se gusta tmina na svu zemlju egipatsku: tri je dana trajala. ²³ Tri dana nisu ljudi jedan drugoga mogli vidjeti i nitko se sa svoga mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala svjetlost.

¹² zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju, od početka do svršetka godine.

² Dan pun mraka i tmine, dan oblačan i crn. K'o zora po gorama se prostire narod jak i mnogobrojan, kakva ne bje nikad prije, niti će ga igda biti do vremena najdaljih.

¹⁸ "Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost.

⁴⁵ Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji - do ure devete.

²⁰ Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti.

¹⁰ Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke

¹¹ Vi ste se onda primakli i stali pod brdo. S usplamtjeloga brda plamen je sukljao do sred neba zamračena tmastim oblakom.

²¹ prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, ²² u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

¹⁶ Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

¹⁷ Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata.

³ Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

¹⁷ Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?

⁴ Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

¹⁹ niti nam se srce odmetnulo od tebe, niti nam je noga s tvoje skrenula staze,

¹⁰ U mraku sjeđahu i u tmini, sputani bijedom i gvožđima,

¹⁴ Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove.

² Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen.

⁶ Ne pitahu: Gdje je Jahve koji nas izvede iz zemlje egipatske te nas vođaše kroz pustinju, po zemlji pustoj, jedva prohodnoj, po zemlji suhoj i mračnoj, po zemlji kojom nitko ne prolazi, nit' se tko nastanjuje?'

²⁸ Na to će se zemlja u crno zaviti, a nebesa, gore, potamnjeti. Jer rekoh, i neću se raskajati, odlučih i neću odustati.

¹⁶ Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu, prije nego što se smrkne, prije nego što se noge vaše spotaknu po planinama mračnim. Vi se nadate svjetlosti, a on će je u mrak pretvoriti, prometnuti u crnu tamu!

³ Jer se bliži dan, bliži se dan Jahvin! Dan oblačan, vrijeme narodima određeno.

¹² Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit' ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka.

⁸ On napravi Vlašiće i Štapce, on obrće mrak u zoru, a dan u najglušu noć. On saziva morske vode i valja ih preko lica zemlje. Jahve mu je ime.

¹⁰ Okrenut ću svetkovine vaše u kuknjavu i sve vaše pjevanje u tužaljku; obući ću u kostrijet svako bedro, oćelavit ću svaku glavu. Bit će kao kad se tuži za jedincem, i što ostane, bit će kao dan gorčine."

¹⁶ narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.

⁷⁹ da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira."

¹⁸ Jer niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru,

²⁰ Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit' će pastiri ondje počivati. ²¹ Počivat će ondje zvijeri pustinjske, sove će im napuniti kuće, nojevi će ondje stanovati, jarci plesati. ²² Hijene će zavijati iz njegovih palača, a čaglji iz raskošnih dvorova... Vrijeme se njegovo bliži, dani mu se neće produžiti.

⁸ Prestalo je veselje uz bubnje, zamrla je graja razigrana; umukla je glazba citara.

³⁴ Uklonit ću iz gradova judejskih i s ulica jeruzalemskih radost i veselje: jer će se zemlja ta pretvoriti u pustinju."

²² "Glas citraša i pjevača i svirača i trubljača u tebi se više neće čuti! Obrtnik vješt kojem god umijeću u tebi se više neće naći! Klopot žrvnja u tebi se više neće čuti! ²³ Svjetlost svjetiljke u tebi više neće sjati! Glas zaručnika i zaručnice u tebi se više neće čuti! Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje i čaranja tvoja zavedoše sve narode;

²⁵ I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama.

¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.

¹⁰ Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

²⁵ Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv.

¹⁷ Neka pohite da zapjevaju tužbalicu nad nama! Da suze poteku iz očiju naših, da voda poteče s trepavica naših! ¹⁸ Sa Siona dopire tužbalica: 'O, kako smo upropašteni, osramoćeni veoma! Jer moramo zemlju ostaviti i stanove svoje napustiti.'"

¹⁶ Stog ovako govori Jahve, Bog nad Vojskama, Gospod: "Na svakom će trgu biti kuknjava, po svim će ulicama zapomagati: 'Jao! Jao!' Težake će sazvat' da jauču, narikače da nariču,

¹⁷ 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.'"

³⁸ I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas.

²⁶ Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

¹⁸ Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela.

¹⁵ Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al' evo užasa!

¹⁸ Jer Jahve bijaše zbog Sare, Abrahamove žene, zatvorio svaku utrobu u domu Abimelekovu.

³¹ Jahve je vidio da Lea nije voljena, te je učini plodnom, dok Rahela ostade nerotkinja.

⁵ a Ani je davao samo jedan dio, premda je više ljubio Anu, ali Jahve joj ne bijaše dao od srca poroda.

² "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! ³ Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.

¹ Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

² "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

³ I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba; ⁴ jer je nedonošče uzalud došlo i u tamu otišlo i ime mu je tamom pokriveno; ⁵ sunca čak ne vidje niti spozna - a spokojnije je od onoga.

¹⁰ Ukloni dakle jad iz svoga srca i udalji bol od svojega tijela. Ali je isprazna i mladost i doba tamnih kosa.

¹⁷ jer me ne pogubi u majčinoj utrobi da bi majka bila moj grob, da bi joj utroba dovijeka ostala trudna!

⁹ "U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!" ¹⁰ Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke.

⁸ K'o vode što hitro otječu neka se razliju, k'o zgažena trava neka se osuše.

⁶ Na te se oslanjam od utrobe; ti si mi zaštitnik od majčina krila: u te se svagda uzdam.

¹³ Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. ¹⁴ Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, ¹⁵ kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. ¹⁶ Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

³ "Slušajte me, kućo Jakovljeva, i svi koji ostadoste od kuće Izraelove! Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina.

¹⁴ Daj im, o Jahve! A što da im dadeš? Daj im krilo jalovo, dojke usahle.

³ A ona odgovori: "Evo moje sluškinje Bilhe: uđi k njoj, pa neka rodi na mojim koljenima, da tako i ja steknem djecu po njoj."

²³ Tako je Josip gledao Efrajimovu djecu do trećeg koljena; a rađala se djeca i Makiru, Manašeovu sinu, na Josipovim koljenima.

¹² Jer ovako govori Jahve: "Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.

⁴ Kad si svijet ugledala, na dan rođenja tvojega pupka ti ne odrezaše niti te vodom opraše da te očiste; solju te ne osoliše niti te povojima poviše. ⁵ Nijedno se oko na te ne sažali niti se tko smilova da ti to učini, nego te na dan rođenja tvojega gadnu baciše napolje.

⁸ Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. ⁹ Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. ¹⁰ Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

²¹ Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."

²² u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

¹⁰ Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? ¹¹ Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', ¹² al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

¹³ A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini.

²⁷ Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

¹³ Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.

²³ Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru,

¹⁰ I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.

¹⁰ I potom počinu David kraj otaca svojih i bi pokopan u Davidovu gradu.

⁴³ Onda počinu Salomon kod otaca svojih i bi sahranjen u Davidovu gradu, a njegov sin Roboam zakralji se namjesto njega.

¹⁷ On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem.

²⁸ Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;

²³ Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

⁶ Što da se bojim u danima nesreće kad me opkoli zloba izdajica ⁷ koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom? ⁸ TÓa nitko sebe ne može otkupit' ni za se dati Bogu otkupninu: ⁹ životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti ¹⁰ tko želi živjeti dovijeka i ne vidjeti jamu grobnu.

¹⁴ Takav je put onih koji se ludo uzdaju, to je konac onih koji uživaju u sreći:

⁴⁸ Sjeti se kako je kratak život moj, kako si ljude prolazne stvorio!

⁸ Vjetar nitko ne može svladati, niti gospodariti nad danom smrtnim, niti ima odgode u ratu; niti opačina izbavlja onoga koji je čini.

⁸ Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete te postanete jedini u zemlji.

¹⁰ Svi ti oni progovaraju: "I ti si skršen k'o i mi, nama si sličan postao. ¹¹ Oholost se tvoja sruši u Podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač. ¹² Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? ¹³ U svom si srcu govorio: 'Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. ¹⁴ Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.' ¹⁵ A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!" ¹⁶ Koji te vide, motre te i o tebi razmišljaju: "Je li to čovjek koji je zemljom tresao i drmao kraljevstvima,

¹² I ti ćeš gradit' na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina i obnoviteljem cesta do naselja.

²⁰ spustit ću te s onima koji su sišli u grob, k narodu pradavnom, i smjestit ću te u najdublje zemljine predjele, u vječnu samoću, s onima što u grob siđoše, da se više ne vratiš u zemlju živih.

¹⁸ Zbog obilja trga tvojeg, silnoga ti blaga, i Damask s tobom trgovaše za helbonsko vino i saharsku vunu. ¹⁹ I Dan i Javan iz Uzala za trg tvoj prekaljeno gvožđe mijenjahu, cimet i slatku trsku. ²⁰ Dedan s tobom trgovaše prostirkama jahačkim. ²¹ Arapi i kedarski knezovi mijenjahu se s tobom, trg ti plaćajući jaganjcima, jarcima i ovnovima. ²² Trgovci iz Šebe i Rame trgovahu s tobom, za trg ti davahu najbolje dragulje i zlato. ²³ Haran, Kane i Eden, trgovci Šebe, Asirije i Kišmada trgovahu s tobom. Mijenjahu za trg tvoj ²⁴ skupocjene halje, purpurne i vezene plašteve, sagove šarene i užad čvrsto pletenu. ²⁵ Taršiške su lađe nakrcane prevozile robu tvoju! Bješe tako puna i teška veoma. ²⁶ Na pučinu morsku, na mnoga te mora izvedoše veslači. Istočni te vjetar razbi na pučini morskoj! ²⁷ Tvoje blago i trg ti, rukodjela tvoja, lađari tvoji i krmilari, popravljači pukotina, mjenjači trga tvojeg, svi ratnici na tebi i sve mnoštvo posred tebe potonut će na dno morsko na dan tvoga brodoloma! ²⁸ Na vapaj ti krmilara obale će zadrhtati. ²⁹ I sići će s lađa svojih svi veslači, svi lađari i svi krmilari i ostat će na kopnu. ³⁰ Za tobom će glasno naricati i kukati gorko. Pepelom će posut glave, i valjat se u prašini; ³¹ zbog tebe će glave obrijati, kostrijet će pripasati, ojađene duše za tobom naricati, i kukati gorko. ³² U žalosti će ti tužbalicu zapjevati, nad tobom će protužiti: 'Koji grad k'o Tir ponosan bješe posred mora?'

¹⁸ Ali Bileam odgovori Balakovim slugama: "Da mi Balak dadne svoju kuću punu srebra i zlata, ne bih mogao prestupiti zapovijedi Jahve, Boga svoga, da učinim išta, bilo veliko bilo malo.

²⁷ Salomon je učinio da u Jeruzalemu bude srebra kao kamenja, a cedrova kao divljih smokava što rastu u Šefeli.

²¹ On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje.

²⁵ Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene.

¹⁶ Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, ¹⁷ nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

⁷ Zemlja mu je puna srebra i zlata i blagu mu kraja nema; zemlja mu je puna konja, kolima mu broja nema.

¹⁸ Ni njihovo srebro ni njihovo zlato neće ih spasiti." U dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje.

³ i Tir i Sidon, tako mudar. Tir podiže tvrde bedeme, zgrnu srebra kao prašine i zlata kao blata s ulica.

³ I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba;

⁸ Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.

¹³ O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

¹⁶ Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

⁵ Srce mi je ustreptalo i strah me samrtni spopade. ⁶ Užas me i trepet hvata, groza me obuze. ⁷ Zavapih: "O, da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem! ⁸ Daleko, daleko bih letio, u pustinji se nastanio;

¹ Pravednik gine, i nitko ne mari. Uklanjaju ljude pobožne, i nitko ne shvaća. Da, zbog zla uklonjen je pravednik ² da bi ušao u mir. Tko god je pravim putem hodio počiva na svom ležaju.

²⁸ "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu."

⁴ "A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti.

⁶ Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukom, ⁷ a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći,

⁹ Dakle: preostaje neki subotni počinak narodu Božjemu!

¹¹ Pohitimo dakle ući u taj Počinak da nitko ne padne po uzoru na takvu nepokornost.

⁸ pravedniku se doista dan za danom duša razdirala dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima je boravio -

¹³ I začujem glas s neba: "Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!"

⁶ Istoga dana izda faraon naredbu nadglednicima i bilježnicima: ⁷ "Ne pribavljajte više ovome narodu slame kao do sada. Neka idu sami i sebi je skupljaju. ⁸ A zahtijevajte od njih istu količinu opeke koju su pravili i dosad. Ne smanjujte je! Lijenčine su. Zato viču: 'Hajdemo prinijeti žrtvu Bogu svome!'

¹⁵ Onda bilježnici Izraelaca odu i potuže se faraonu: "Zašto ovako postupaš sa svojim slugama? ¹⁶ Tvoje sluge više ne dobivaju slame, a ipak se od nas traži: napravite opeku? Čak i tuku tvoje sluge, a kriv je tvoj narod!" ¹⁷ "Lijenčine ste vi! Lijenčine!" - odgovori faraon. "Stoga i kažete: 'Hajdemo da prinesemo žrtvu Jahvi!' ¹⁸ Nosite se na posao! Slama vam se neće davati, ali morate praviti određene količine opeke." ¹⁹ Bilježnici Izraelaca nađu se na muci zbog naredbe: "Svakodnevnu količinu opeke ne smijete smanjiti!"

³ Tad Izraelci zavapiše Jahvi. Jer Jabin imaše devet stotina željeznih bojnih kola i teško je tlačio Izraelce dvadeset godina.

⁷ Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.

³ U dan kad ti Jahve dade da počineš od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja kojima te pritisnuše, ⁴ zapjevat ćeš ovu rugalicu kralju babilonskom: Kako nestade silnika? Kako nestade tlačenja?

² Poslušajte ovo, svi narodi, čujte, svi stanovnici zemlje,

¹⁴ Takav je put onih koji se ludo uzdaju, to je konac onih koji uživaju u sreći: ¹⁵ Poput stada redaju se u Podzemlju, smrt im je pastir, a dobri njima vladaju. Njihova će lika brzo nestati, Podzemlje će im biti postojbina. ¹⁶ A moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža i milostivo me primiti. ¹⁷ Ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: ¹⁸ kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići. ¹⁹ Ako se u životu držao sretnim - "Govorit će se da ti je dobro bilo!" - ²⁰ i on će doći u skup otaca svojih, gdje svjetlosti više vidjeti neće. [ (Psalms 49:21) Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. ]

⁵ Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama.

⁷ i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.

²² "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. ²³ Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara

²⁷ I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud,

¹⁰ I ojađena u duši pomoli se Ana Jahvi, plačući gorko.

²⁷ Kada je stigla do čovjeka Božjega na gori, obujmi mu noge. Gehazi pristupi da je odmakne, ali mu čovjek Božji reče: "Pusti je jer joj je duša ojađena. Jahve mi krije, nije mi ništa objavio."

¹⁶ Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.

⁹ O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!

¹⁵ Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. ¹⁶ Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

²⁸ On mi je dušu spasio od jame i život mi se veseli svjetlosti.'

³⁰ da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.

⁶ Dajte žestoko piće onomu koji će propasti i vino čovjeku komu je gorčina u duši:

¹⁸ O, zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju i u sramoti da dokončam dane!

¹⁵ Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada."

⁴ A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih."

⁴ ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom -

³ Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti."

⁸ Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: "Bolje mi je umrijeti nego živjeti."

⁶ U one će dane ljudi iskati smrt, ali je neće naći; poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih.

¹⁴ Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.

⁶ Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.

⁸ Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.

¹² U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.

⁸ Radosno ću klicat' tvojoj milosti, jer si na moju bijedu pogledao, pomogao u tjeskobi duši mojoj.

⁸ Teško me pritišće ljutnja tvoja i svim me valima svojim prekrivaš.

²⁷ Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: "Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?"

⁷ Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.

⁹ Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.

⁶ Ja joj djece neću milovati, jer djeca su to bludnička.

⁷ Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.

¹⁹ Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

²⁰ kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj;

¹ Zborovođi. Po napjevu "Košuta u zoru". Psalam. Davidov. ² Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga.

³ Prešutjet' sam htio, al' kosti mi klonuše od neprestana jecanja.

⁸ Moji bokovi puni su ognjice, na tijelu mi ništa zdravo nema.

³ Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati? ⁴ Suze su kruh moj danju i noću, dok me svednevice pitaju: "Gdje ti je Bog tvoj?"

⁵ Jahve, Bože nad Vojskama, dokle ćeš plamtjeti, premda se moli narod tvoj?

⁹ Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me.

¹¹ Svi mumljamo kao medvjedi i gučemo tužno kao golubovi. Očekivasmo Sud, a njega nema, i spasenje - od nas je daleko.

⁸ Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.

⁵ A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda činio.

¹⁵ Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

²³ Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.

¹⁴ snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

⁹ Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

¹¹ Zbog imena svog, Jahve, poživi me, zbog svoje pravednosti dušu mi izvedi iz tjeskobe!